|
Što znače nagrade, ali i o arhitekturi i razvoju grada, razgovarali smo s Ivanom Galićem, jednim od najperspektivnijih mladih arhitekata.
Arhitekta Ivana Galića zatekli smo ruku punih nagrada. Njegova FN kuća ove godine dobila je nagradu UHA-e “Drago Galić” za najbolje stambeno rješenje u 2007., a isti projekt prepoznao je i Cemex, dodijelivši mu drugu nagrada za najbolju stambenu zgradu na svijetu.
Za vašu FN kuću dobili ste Cemexovu nagradu u Meksiku. Kako doživljavate tu nagradu s obzirom da ju dodjeljuje privatnik?
- Doživljavam je kao priznanje toj kući. S obzirom na to da je to međunarodna nagrada, cijeli je projekt time dobio na težini, a i domaća javnost te više cijeni kad u inozemstvu dobiješ nagradu za svoj rad.
FN nagradili su i arhitekti i građevinari. Dobili ste nagradu od UHA-e i Cemexa, građevinske tvrtke?
- Ove se godine Cemexova nagrada poklopila s izborom struke, što govori o ambiciji te nagrade da ne bude samo za velike kupce cementa, već nagrada koja će uistinu promovirati arhitekturu. Iako je to na neki način graditeljska nagrada, uspjeli su se profilirati i dobiti legitimitet, i to prvenstveno zahvaljujući stručnom žiriju.
Koliko su za vas kao arhitekta važne nagrade? Neki veliki projekti nikad nisu nagrađeni, a ipak su remek-djela.
- Nagrade su subjektivna kategorija, pogotovo u arhitekturi, pa su stoga češće podložne manipulacijama. Prema onome što vidim, u posljednje vrijeme nagrade u Hrvatskoj uglavnom su odraz kvalitete projekta kojemu su namijenjene. Posebno me veseli što nagrade sve češće dobivaju mladi arhitekti.
I sami spadate u mlađu generaciju arhitekata. Proživljava li, po vašem mišljenju, hrvatska arhitektura renesansu, s obzirom na sve nagrade koje su u zadnje vrijeme osvojili upravo mlađi arhitekti?
- Scena je jako bogata i puno je odličnih arhitekata. Mislim da je bilo samo pitanje vremena kada će produkcija to početi adekvatno pratiti. Naši su arhitekti oduvijek bili konkurentni, samo što su uvjeti realizacije njihovih projekata u vremenu one prve tranzicije bili dosta nestabilni.Investitor i izvođač za FN kuću bila je tvrtka vašeg oca. Moraju li arhitekti i građevinari biti iz iste obitelji da bi stvari funkcionirale? Kako je izgledala ta suradnja?
- Građevinari i arhitekti uvijek su malo suprotstavljeni, no ako su obje strane pozitivno usmjerene, tu ne bi trebalo biti nikakvih problema. Obiteljski aspekt može biti prednost, ali i mana. Ako mogu birati, ja bi radije izbjegao obiteljske projekte, no mi smo unutar tvrtke postigli konsenzus da dobra arhitektura bude naša prednost u odnosu na konkurenciju.
Neki su projekti već stopirani zbog gospodarske krize. Hoće li to utjecati na kvalitetu u arhitekturi?
- Nedavno sam pročitao zanimljiv odgovor jednog teoretičara ekonomije koji je tvrtkama u vremenima krize predložio da rade ono što rade drugi, samo bolje. Mislim da je to pravo rješenje.
Kako kao arhitekt gledate na razvoj podsljemenske zone?
- U podsljemenskoj zoni lakše je dobiti dozvolu za lošu kuću nego za dobru. U podsljemenskoj zoni su uglavnom realizirani manji projekti, a što je projekt manji to se u njega više petljaju i investitor i izvođač i gradska uprava. Problematika je jasna godinama, a generalni urbanistički planovi donose sve čudnija pravila. Trenutno je primjerice u cijelom gradu kosi krov obaveza i to po mogućnosti onaj arhetipski. To najviše utječe na niske kuće s malo površine jer si visoke kuće mogu dopustiti izbjegavanje etaže potkrovlja. Kosi krov može biti zanimljiv i atraktivan, no onda se netko sjetio ograničiti visinu sljemena na 3.5 metra. Na veliku dubinu kuće to znači takve apsurdne zahvate da je dosadašnja loša produkcija ništa u odnosu na mutante koji nam slijede. A gradnju je usporila i odluka da pristupne ceste do parcele u cijelom gradu moraju biti široke 9 metara.
\
|
